четвртак, 6. новембар 2014.

Branislav Nusic Hajduci

O piscu:

Branislav Nušić

Naš najpoznatiji komediograf Nušić je rođen u Beogradu kaoAlkibijad Nuša u cincarskoj porodici Đorđa i Ljubice Nuše. Njegov otac je bio ugledni trgovac žitom, ali je ubrzo posle Nušićevog rođenja izgubio bogatstvo. Porodica se preselila u Smederevo, gde je Nušić proveo detinjstvo i pohađao osnovnu školu i prve dve godine gimnazije. Preselio se u Beograd, gde je maturirao. Kad je napunio 18 godina, zakonski je promenio svoje ime u Branislav Nušić. Diplomirao je na pravnom fakultetu u Beogradu 1884. godine. Tokom studija je proveo godinu dana u Gracu. Nušić se borio u ratu protiv Bugara 1885. godine, koji ga je zatekao na služenju redovnog vojnog roka. Nakon rata je objavio kontroverznu pesmu„Dva raba“ u „Dnevnom listu“, zbog koje je osuđen na dve godine robije. Pesma je ismevala srpsku monarhiju, a posebno kralja Milana. Državnu službu Nušić je dobio 1889. godine. Kao zvaničnik Ministarstva spoljnih poslova, postavljen je za pisara konzulata u Bitolju, gde se i oženio 1893. godine. Na jugu Srbije i u Makedoniji proveo je celu deceniju. Njegova poslednja služba u tom periodu bilo je mesto vicekonzula u Prištini.Godine 1900. Nušić je postavljen za sekretara Ministarstva prosvete, a ubrzo posle toga postao je dramaturg Narodnog pozorišta u Beogradu. 1904. godine postavljen je za upravnika Srpskog narodnog pozorišta u Novom Sadu 1905. godine, napustio je ovu funkciju i preselio se u Beograd, gde se bavio novinarstvom. Osim pod svojim imenom, pisao je i pod pseudonimom „Ben Akiba“ Vratio se 1912. godine u Bitolj kao državni službenik, a 1913. godine osnovao je pozorište u Skoplju, gde je živeo do 1915. Napustio je zemlju sa vojskom tokom Prvog svetskog rata i boravio u Italiji, Švajcarskoj i Francuskoj do kraja rata. Posle rata, Nušić je postavljen za prvog upravnika Umetničkog odseka ministarstva za prosvetu. Na ovoj poziciji je ostao do 1923. godine. Posle toga je postao upravnik Narodnog pozorišta u Sarajevu, da bi se 1927. godine vratio u Beograd. Izabran je za redovnog člana Srpske kraljevske akademije 10. februara 1933.Branislav Nušić je bio plodan pisac, poznat po svom upečatljivom humoru. Pisao je o ljudima i njihovoj, često duhovitoj, prirodi. Preminuo je 19. januara 1938, a tog dana fasada zgrade beogradskog Narodnog pozorišta bila je uvijena u crno platno.Književni rod: epika

Književni rod: epika
Književna vrsta:roman

Mesto i vreme radnje: Radnja se odvija na obali Dunava kod Smedereva u drugoj polovini 19-og veka.
Tema romana: Dečaci Brbine družine odmeću se u hajduke. Mnogi junaci dečijih novela odmeću se, beže od kuće. Setite se Jovančetove družine iz romana "Orlovi rano lete". od kuće beži i Тom Sojer, а odmetnika se igraju i Dečaci Pavlove ulice, а sličnu ulogu ima i Družina Sinji galeb.
Ideja (poruka): Ne smemo biti povodljivi, pa slušati goreg od sebe samo da bismo „dokazali“ da nismo kukavice, naročito ako smo svesni da to nije dobro. Ova poruka je danas osobito važna kod odluke da li da zapalimo prvu cigaretu, ispijemo čašu alkoholnog napitka, ili, ne daj Bože, da još opasniju drogu.

Fabula

Već u predgovoru Branislav Nušić naglašava da je knjiga opis njegovih doživljaja iz detinjstva. Radnju pripoveda u prvom licu dečak, učesnik u tim događajima. U celom romanu nigde se ne spominje njegovo ime, ali mi možemo da odredimo da je ovo autobiografsko delo. Inače, autor priznaje da je ovaj roman pisao po nagovoru prijatelja, jer u to vreme nije bilo sličnih priča za decu. Roman počinje opisom hrastovog stabla pored obale Dunava na koje bi se popeli on i još petorica što su redovno dolazili četvrtkom i nedeljom. „To je bilo sastajalište nas desetine.“ Na početku romana pisac nas upoznaje sa glavnim ličnostima – nosiocima ovih događaja. Opis dečaka počinje odŽike Dronje koji nikako nije mogao da zapamti lekcije koje je učio, a zvali su ga Dronja jer je bio sav rasklimatan i sve je visilo na njemu, a sveske i odeća su mu stalno bile prljave od mrlja mastila. Ceo njegov izgled ličio je na dronju, te je tako i dobio svoj nadimak. Mile Vrabac nadimak Vrabac je dobio po jednoj zgodi sa sveštenikom.

“Mile, jesi li ti đak?

Jesam, veli mu Mile.

A da ti nemaš slučajno vrapca pod kapom?

Nemam! - veli Mile

Pa vidim, znaš, kaže njemu sveštenik, ne skidaš kapu ni svešteniku, pa velim bojiš se da ti ne odleti vrabac“.

Pisac dalje na duhovit način predstavlja Mileta Vrapca kao učenika. „Vrabac nije bio najgori učenik u razredu, bilo je i gorih... Trta je bio dobar drug, osećajan je i meka srca. Oko svega umeo je da se rasplače.“Pre neki dan Vrabac dobio jedinicu iz računice, pa mesto da on zaplače, zaplakao se Trta“. Međutim, bio je veoma lenj. Izjutra nikako nije hteo da ustane iz kreveta.. pa su ga u kući prozvali Trta, taj nadimak mu je i ostao. Takav je bio i u školi „moraš kleštima da mu vadiš reči iz usta“, toliko ga je bilo muka da odgovara.Laza Cvrca je bio najduhovitiji, najmanji i najveća kukavica. Umeo je svašta da izvodi, da stavi nogu iza vrata, ili da napravi lice kao žaba, ali je mucao kad treba da odgovara od prvog razreda gimnazije. (U to vreme posle četvorogodišnje škole, učenici su išli u nižu gimnaziju (danas od V do VIII razreda). Da li je stvarno mucao ili se pravio blesav kao Sima Gluvaćnikad se nije saznalo. Dok su se igrali Sima nije bio gluv, ali kad je trebalo da odgovara, pravio se da ne čuje pitanje, nego je odgovarao ono što je znao, čak i gradivo iz drugih predmeta. Jednog dana su u razred došli razredni, profesor i lekar i počeli da ga ispituju, jer su čuli od nekog da on uopšte nije gluv. Pravio se on i dalje gluv, sve dok nisu šapatom rekli da treba da dobije batine. Iako su šaputali, Sima ih je čuo i počeo da plače. Onda je pokušao da se izvuče - da čuje samo na jedno uvo, pa da je odjednom počeo da čuje i na drugo, ali su ga otpustili iz škole sa pravom da polaže ispit, koji nije položio, pa je ponavljao prvi razred. Čeda Brba je nadimak Brba dobio jer se jednom pogrešno potpisao na kontrolnom. Izbacili su ga iz škole pošto je bio prava napast; znao je kako drugu decu da povuče da ne uče i tako je postao pekarski šegrt. Bio je najjači od svih i lagao je mnogo: kako gvozdenu šipku može da savije rukama, kako su mu u cirkusu nudili pare da se tuče, svi su znali da laže, ali su se pravili da mu veruju jer su ga se plašili. Ali bio je pravedan, štitio je slabe. Nemirnog duha, svakog dana je na časovima pravio zavrzlame: te jednom sakrije sunđer i kredu, te drugi put donese vrapca, pa ga nasred časa, pusti da leti po učionici; četvrti put je u školu doneo neki prašak, koji je prosuo između klupa po podu, od kog su se svi česali. Profesor se iznervirao jer se ceo razred češao, ali onda je počelo i njega da svrbi, pa je pokušao da ispituje, ali nije išlo i onda je ceo razred pustio kuci. Za sebe, pisac,kaže da su njegovi roditelji i nastavnici mislili „da sam rđav i nevaljao, a ja lično bio sam mišljenja da sam vrlo dobro dete i da sam odličan đak... Inače sam bio vrlo mirno i poslušno dete, te ne mogu da razumem zašto sam tako često izvlačio batine.... sve zbog nekih sitnica: ili razbijem prozor, ili razbijem sestri glavu,,, ili sipam mastilo u slatko“. Nije bio dobar đak. Nije voleo da ide u školu i jednom kad ga je zaboleo zub, te ga majka nije pustila da ide. Od tada - kad nekog (majku, oca, sestru, brata) zaboli zub, on ne ode u školu. Profesori su ga kaznili za to.

Na hrastovom stablu

Četvrtkom posle podne nisu išli u školu da bi radili domaće, ali je to bio njihov najomiljeniji dan na hrastovom deblu. Počeli bi da pričaju o nečemu, pa prešli na drugu temu, i tako redom sve dok im ne bi dojadilo, pa bi napravili loptu od kučine i na poljani igrali fudbal sve do večeri. Nedeljom je bilo drugačije. Čeda Brba je dolazio samo nedeljom, poranio bi i od rane zore sedeo na stablu čekajući društvo i najviše je pričao o svojim “podvizima”. Mnogo je lagao, ali ponešto je bilo istinito.

Avanti, generale!

Na jednom vašaru neki je Italijan imao svoju tačku sa majmunom obučenim u generalsko odelo i dresiranim psom, koji je bio osedlan kao konj. Italijan bi sa majmunom izveo prvi deo tačke, a onda mu na Italijanskom rekao: “Avanti” (u prevodu “Napred”) i majmun bi skočio na psa i tako bi optrčali nekoliko krugova na oduševljenje publike. Čeda je doveo nekog velikog pakosnog psa i kad je Italijan rekao: ‘Avanti’, pustio ga. Brbin ker je nasrnuo na italijanovog psa da ga zakolje i sigurno bi to i uradio da mu u jednom trenutku izbezumljeni majmun nije skočio na leđa i čvrsto ga uhvatio za vrat. Ovaj se silno uplašio i krenuo da beži. Našli su ih u šumi. Majmun je bio na drvetu, i tek posle mnogo ubeđivanja je pristao da siđe, i onda je zagrlio Italijana onako uplašeno kao da je čovek, dok je pas iznemoglo ležao.

Matamuta

U drugom kraju sela živeo je Matamuta. Ime mu je bilo Mata, ali je bio nem od rođenja, pa su ga prozvali Matamuta. Bio je neverovatno jak i klonio se druge dece, radio je oko kuće sa ocem. O njegovoj snazi su se među decom pričale legende. To je jako iznerviralo Čedu Brbu i krenuo je sa dvojicom da ga izazove na tuču, da se vidi ko je veći junak. Kad su stigli blizu, Čeda se setio kako nije namazao ruke uljem i kako tako ne može da se bori. Neki su poverovali, neki ne. Sledeće nedelje je došao sa zavijenom glavom i opisao kako je isprebijao Matamutu, ali je društvo saznalo da ga je dan ranije premlatio gazda. Naravno, svi su se pravili da mu veruju.

Odmetnici

Brba je naročito iznenadio i uznemirio dečake kad im je rekao da je odlučio da ide u hajduke. Društvo ga je odgovaralo i pričalo kako su hajduci loši jer otimaju, napadaju, rade ružne stvari. Ali onda ih je Brba ubedio da rade i dobre stvari i pitao ko bi još išao u hajduke. Cvrca se prvi prijavio. Kad ga je zapanjeno društvo pitalo zašto, odgovorio je kako ga majka svake subote kupa, pa bi on otišao u hajduke samo da se toga spase. Onda je pristao i Dronja. Ostalo društvo se nećkalo. Pošto je bila sreda, dogovorili su se da se sutradan nađu na stablu i kažu šta je ko odlučio. Nije bila laka odluka. Pisac ovde podvlači razliku između hajduka u vreme turske okupacije i razbojnika u oslobođenoj zemlji. „Nisu danas hajduci što su nekad bili... Sad se u hajduke odmeću zli ljudi, koji učine kakv zločin, pa bi hteli da izbegnu kaznu, ili oni kojima je teško da poštenim radom teku, pa hoće to da postignu haranjem“. Nekada, za vreme Turaka, u hajduke su se odmetali odvažni ljudi da brane svoju kuću, svoje selo, svoj narod. Na sastanku u Orašju sa Karađorđem, okupile su se sve hajdučke starešine, od kojih su najpoznatiji Hajduk Veljko i Stanoje Glavaš, najstariji među njima. Prvo su njega pitali da vodi ustanak, ali on nije prihvatio, pa su onda izabrali Karađorđa. Ti hajduci su bili slavljeni junaci. Dečaci su se razišli razmišljajući da li ovi današnji hajduci jesu junaci, ili samo razbojnici. Brbin predlog im je bio čudan i u suštini nestvaran, ali su ga prihvatili samo zato da ne bi, među sobom ispali kukavice i strašljivci.

Odlazak u hajduke

Sledećeg dana su se dogovorili da će svi u hajduke. Igrali su se hajdučkih igara, bacanje kamena s ramena, napravili gusle i pred veče se dogovorili da se nađu u starom mlinu, na kraju sela, koji je davno izgoreo i niko ga nije popravljao, niti je bilo ko tu zalazio. Tu su izabrali Čedu Brbu za ‘arambašu - starešinu.
Sutradan je škola bila zatvorena do daljnjeg zbog epidemije. Društvo se okupilo na hrastu i onda je harambaša odlučio da se sutradan u rano jutro nađu na grobu Makse Žabe i polože zakletvu. Maksa Žaba nije bio nikakav junak, nego lopov koga su streljali, i tu sahranili, pošto je ubio nekoga u pljački. Na tom mestu su pre njega bili streljani i sahranjeni hajduci, ali su njihovi grobovi nestali tokom vremena, ostao je vidljiv samo taj grob. Tu su se zakleli, ali se Cvrca nije pojavio. Objasnio je tog popodneva na hrastu da nije izdajica nego da je zamolio majku da ga rano probudi jer ide da polaže zakletvu za hajduke, a ujutro mu je u sobu ušao otac sa kaišem i isprebijao ga. Odlučiše da mu sude popodne u starom mlinu, jer je prekršio zavet ćutanja. Posle većanja, svi su bili za to da se zavezani Cvrca odveže i da mu se oprosti, te da u subotu ode na grob i položi zakletvu sa Čedom i Vrapcem. U nedelju nisu otišli do hrasta, nego se svako kod kuce spremao za polazak u hajduke. Sutradan ujutro svi su se našli i krenuli. Od "oružja” su imali nož, viljušku i iglu.

Prva borba

Prvu noć su napravili plan kako da opljačkaju putnička kola, izabrali Vrapca za guslara, zapalili vatru i u gluvo doba noći prvo Čeda, a onda ostali za njim, završili na drvetu jer ih je uplašio magarac, kog nisu u prvom trenutku videli, jer je bila noć. Kad su uvideli da je magare, vratili su se kod vatre, ali niko nije mogao da zaspi, pa je Čeda Brba predložio da svako ispriča po jednu priču, da prekrate vreme do jutra. Priče nemaju neke čvršće veze sa tematikom i fabulom, ali su karakteristične po tome što svaka od njih u sebi sadrži poučnu poruku (pojačano zelenom bojom).

Brbina priča

Bila je o caru koji nije umeo da nađe odgovor na tri pitanja – kada je čovek najjači, kako da izbegne smrt, i da li treba da sluša samo sebe ili i savete prijatelja. Zbog tih pitanja se preobukao u prosjaka i obišao pola sveta dok nije čuo za jedno dete Marka Kraljevića za koga su pričali da je pre nego što je napunio godinu dana prohodao i progovorio, da je sa godinu dana bio već toliko jak da je rukama lomio orahe, sa dve godine jahao, ali nije to bilo najbitnije. Kaluđeri iz manastira Treskavice bi silazili u Prilep da se dive njegovoj mudrosti. Kad je car u prosjačkom odelu našao Marka, ovaj mu je odgovorio da je čovek najjači kad brani pravdu, da živi posle smrti, ako je činio dobra dela i da je dobro slušati savete prijatelja jer retko ko voli da vidi svoje mane. Car se zadivio odgovorima i vratio u svoje carstvo, a Marku poslao poklone koje je ovaj razdelio sirotinji. Zadržao je samo zlatni mač i buzdovan.

Gluvaćeva priča

Reč je o mladom kozaru koji je u planinama čuvao koze od jutra do večeri. Jednog dana vide da je jedno jare otišlo previsoko, i pope se na stenu da ga spusti - kad ugleda predivan cvet koji je jare htelo da pase. On spusti jare u stado i kako je cvet bio lep, ali skoro uvenuo bez vode, ode do izvora, napuni svoju kapicu vodom i zali cvet. Otad ga je zalivao svaki dan i uživao u njegovoj lepoti i mirisu. Jednog dana je oluja polomila cvet i kozar je proveo ceo dan tražeći ga. Našao ga je u šumi i odneo kući i stavio u vodu gde secvet malo oporavio. Te noći je sanjao san u kom mu je starac rekao da ode tamo gde je bio cvet i da će naći blago kad pomeri stene. I stvarno mladi kozar je našao blago, ali nije hteo da ga dira jer nije bilo njegovo. Kad je uveče, zabrinut za cvet, stigao kuci, zatekao je prelepu devojku koja mu je objasnila da je ona bila taj cvet nastao iz suze njene majke carice koju je otac oterao od sebe. Pre nego što je pošla u beli svet, sklonila je blago tamo. Devojka mu reče da je sve blago njegovo, jer je ona njegova pošto joj je jedini prišao, negovao je i voleo.

Trtina priča

Kako je on sanjao da je car i da čini dobra dela ljudima. Kad su ga dvorjani pitali šta on želi, naredio je da mu se kupe crvene bombone, napravi torta i upregnu kočije. Sanjao je dalje kako se najeo bombona i probudio se taman kad je trebao da počne da jede tortu. Ceo dan je bio tužan i samo je služavki ispričao svoj san jer je umela da tumači snove. Rekla mu je da će mu se brzo nešto desiti, da mu predstoji velika radost i da će mu se do podneva desiti sve to. U međuvremenu je njegov otac izašao iz crkve, sreo profesora koji mu je o Trti rekao sve najgore, došao besan kući, izmlatio ga kao nikad i kad je Trta pitao služavku kako je tako loše protumačila san, ona mu je odgovorilada je pogodila jednu stvar, a to je da će se sve vrlo brzo desiti.

Vrapčeva priča

Bio jedan miš koji nije mogao da izađe iz svoje rupice od mačka koji se namerio da ga pojede. Započeo je priču sa mačkom i dogovorili su se da mačak ne dira njega, a da mu on dovodi druge miševe da ih pojede tako što će im reći da je mačak liznuo rakiju i napio se. Dogovorili su se da miš izađe iz svoje rupice i pokaže ostalima da može da skače po mačku i slobodno se šeta. Miš je doveo miševe i rekao im da je mačak pijan, izašao iz rupe i počeo da skače po njemu i oko njega, i da mu gricka brkove. Mačak ga je u tom trenutku ščepao u zube i rekao mu da neće dirati druge miševe, ali da će njega ubiti jer je izdao svoj rod i da zna da će tako sutra izdati i njega. ( Izdajica je najveći od svih zločinaca). I pojeo ga.

Cvrcina priča

To je priča o njegovom bratu Peri koji je krenuo da čupa kose sestrinim lutkama. Majka ga je videla i istukla, a sestra se jako naljutila na njega. Pošto je bio dobar lazov Pera je uspeo da ubedi sestru da su se lutke same počupale jer su se posvađale u ormanu, gde ih je sestra sklanjala od njega.

Dronjina priča

Bio jedan čovek koji je stekao veliko bogatstvo svojim radom, pomagao siromahe i nije bio cicija, ali je bio zabrinut da li će njegov sin moći to blago da sačuva ili će se pokvariti od silnih para za koje ni dan nije radio. Jednu noć je uzidao blago u zidove dok sin nije bio tu i pred jutro polomio prozore da izgleda da su pokradeni. Sinu je bilo žao blaga, ali još više oca, i počeo je da radi sve vreme štedeći. Uštedeo je za konja i rekao ocu da je štedeo sve vreme i da će sa konjem više zarađivati i više štedeti i da će otvoriti malu radnju, pa će još bolje živeti. Kad je otac to čuo, poslao ga je da kupi budak i naterao da razbije zidove. Kad je video blago, sin je pitao oca zašto je to uradio. Otac mu je rekao da je hteo da ga nauči kako je teško steći i sačuvati bogatstvo.

Moja priča (Nušićeva)

Nušić priča o Raki Pustoglaviću, jedincu sinu, jako nevaljalom i neposlušnom detetu. Roditelji su bili očajni. Jednog dana odoše u cirkus i otac vide dresera životinja kako izvodi svoju tačku sa raznim životinjama i ode kod njega sa molbom da vidi može li mu pomoći oko sina. Dreser se složi i dođe u njihovu kuću. Pošto Raka nije hteo da mu priđe, on uze korbač i izmlati ga. Za ručkom Raka odgurnu tanjir sa supom, a dreser ga opet izmlati i reče roditeljima da mu daju da jede tek kad bude molio. Posle ručka mu zapreti ako ne nauči sve što ima do sutra, da će loše proći. Sutradan je Raka sve naučio. Dreser objasni roditeljima da nije lepo decu vaspitavati batinama, ali da je to bio jedini način. Od tog dana Raka se potpuno promenio i deca su ga prozvala: Dresirani Raka. U tim pričama su jedan po jedan zaspali.Probudili su se umorni, nažuljani, smrznuti, gladni i žedni. Nisu znali šta da jedu, probali su tikvu, travu, zemlju, koru drveta, nigde nije bilo vode, a bili su suviše slabi da krenu u napad. U međuvremenu su roditelji otkrili da dece nema kod kuće. Kad je pala noć, majke su već bile jako zabrinute, a očevi besni. Sledeće jutro skupiše se očevi i odoše kod načelnika i ispričaše mu kako stoji stvar, a pošto je ovaj bio dobar, uze odmah da istražuje. Prvo se raspitao o pekarskom kalfi, Dronji, i saznao da ga je pekar istukao i oterao jer mu je ukrao dve perece. Načelnik naredi da se pretraži šuma.

Potera

Decu pred kraj drugog dana, iznemoglu i sklupčanu na zemlji, nađe jedan pandur sa batinom, i zajedno sa magaretom ih zaključa u svoj svinjac pun buva, pred noć im dade hleba i slame za spavanje. Ujutro, pošto je dojavio načelniku da ih je našao, povede ih u njihovo selo. Načelnik dojavi roditeljima da sačekaju “hajduke” na putu da se ne bi brukali pred selom. Uprkos očekivanjima dece da će ih roditelji izljubiti, srećni sto ih vide, očevi ih odmah isprebijaše. „Kad priđosmo gomili, taman mi da poletimo u zagrljaj, a poleteše naši očevi i svako dočepa svoga sina i nastade, onde nasred druma, pred tolikim svetom, jedna tuča... Čujem samo Cvrcu kako, valjajući se po zemlji, vrišti, a kaiš njegovog oca puca kao pištolj do vrha barutom nabijen. Gluvaćev otac doneo neku žilu, pa njome mlati Gluvaća. Dronji spale pantalone, pa mu nasred druma, pred tolikim narodom, njegov otac nekom divljom trskom ispisuje meridijane po globusu, Vrabac leleče, jer ga otac uhvatio za uši, pa ga vuče po drumu kao kad uhvate vola za rogove. Trta samo stenje, a ja zovem u pomoć celu moju porodicu, ali mi se niko ne odaziva“. Čeda Brba je dobio batine i od bivšeg gazde jer mu je iz zlobe, kad ga je ovaj otpustio, rasekao džakove sa brašnom, odsekao konopac na kanti za bunar i pustio kanarinca iz kaveza kog je gazda obožavao. Dve nedelje niko nije došao na hrastovo stablo. Svi su bili otpušteni iz škole. Celo selo im se smejalo. Posle dve nedelje su se svi skupili sem Čede koji je prešao da šegrtuje kod jednog opančara. I tu su se zarekli da nikad više neće praviti takve gluposti.

петак, 4. октобар 2013.

Jesen najavljuje da dolazi.-Sastav-

           Dani prolaze.Pre samo par dana grejalo nas je zarko sunce ali vrerme sa naglo pocelo menjati..Jesen je moje omiljeno godišnje doba. Ima na milione nijansi narandžaste, žute, crvene ali ima tu i zelenih..
Lepo je kad vas ujutru probudi igranka jesenjeg lišća, tiho udaranje kiše po prozoru, jesenje boje golicaju uspavano lice.Jesen najavljuje svoj dolazak simfonijom kiše, svežeg jutra, vetra koji mi mrsi kosu poigravajući se sa mojim strpljenjem. Šarene boje jeseni, miris opalog lišća, odnosi me u dane djetinjstva kad smo namjerno razbacivali suvo lišće, smijući se nasim malim nestašlucima. Obojena zlatom, dekorisana hrizantemama, graciozno najavljuje nove ljubavi, uspehe, pobede.Ulicama prolaze ljudi koji gaze po liscu,a  ono  suska svaki  put kad stanes na njega.Boje se menjaju, šarenilo jeseni je parada za moj vid, lišće leprša a kiša ima drugaciji miris.Svi negde jure, niko ne stane da pogleda oko sebe, svi su okupirani sami sa sobom.Svi nose šarene kišobrane, na ulici je većina ljudi obukla već svoje sive kapute i onaj letnji osmeh koji im je krasio lica dok su bili u svojim kupaćim kostimima, lagano nestaje sa njihovih lica, jedva i kazu dobar dan.Vetar sa sobom nosi miris pečenih paprika koje   su zene su pocele pei za  zimnicu koju cemo jesti  u hladnim danima.Ptice se sele na jug pozdravljajuci nas sa velikih visina.Napolju duva jak vetar ijako je hladno, a u kući lijepo i toplo.U vinogradima je jesenje voce kje ceka da ih decije rucice uberu.Životinje se spremaju za dugu zimu.Nalaze svoja skrovišta i hranu. 

Iako je leto vreme za odmor i igranje, mnogo mi je drago što polako stiže jesen.Jesen! To godišnje doba nas uvek priseti na polazak u školu i kraj predivnog leta. Priseti nas na pisanje domaćih zadataka i učenja.

четвртак, 26. септембар 2013.

Čeznem da ti kažm najdublje reči - sastav -

        Dobijem s vremena na vrijeme napad iskrenosti. Srećom, niko i ništa ne broji koliko sam puta pomislila na tebe i koliko je dugo to razmišljanje trajalo. Često bih usmjerila pogled prema tebi da nitko ne primjeti, pa čak ni ti. Nisam željela da znaš da mi je  stalo do tebe.Prosto je nevjerovatno koliko čovjeku malo treba da se zaljubi u nekoga kome u opšte nije stalo.


Upoznaš hiljadu ljudi, i baš niko od njih te ne dotakne. A onda upoznaš samo jednu osobu, i tvoj život se promijeni,zauvijek.Danima razmišljam o tebi.Boli me sama pomisao da mislim o nekome kome nije stalo.Ali šta se tu može? Danima razmišljam dal da ti priznam svoja osecanja.Baš kada  skupim snage,desi se nešto neočekivano,nešto što me jako povredi.Volela bih da ti kažem koliko te volim, koliko mi značiš.Gledam te i poželim da te snažno zagrlim i da te nikad nepustim da odeš.Volela bih da si sada tu, pored mene, i da svojim osmehom oteraš ove dosadne oblake.  Trenutno moja najveća slabost si ti. Ne možeš prestati nekog da voliš samo tako ,zar ne ? Ti me mozda i nevoliš,ali protiv srca se ne može.Možda bi ti i priznala sve,ali me muči sumnja da ces mi se smejati.Teško mi je da te gledam sa  drugom.I  sa njenim se osećanjima igras kao i sa mojim.Ali jednog dana ceš to skupo platiti.Odlučila sam odustati od tebe,to je bolje za sve.Verujem da ću naći nekoga ko me voli  i ko neće dozvoliti  da čekam predugo.Nadam se da ćeš se promeniti i da se nećeš više igrati sa tuđim osećanjima.Možda  ćeš i jednom sve shvatiti ali tada će biti prekasno.Odlučila sam da  više neplačem zbog tebe.Boleće ali je tako bolje.Sve je bilo moguće, a ništa se nije ostvarivalo.Obećavam sebi da više ni suzu  neću pustiti zbog tebe.

          Iznenada shvatam da se sve završilo..Nema povratka nazad...Ne kajem se...Zaboraviću ga,boleće ali će vredeti.Moram se naviknuti na to,na ljudsku nepravdu, na jecaj tuge, na časove samoće , na čekanje i razočarenja,na zvuk tišine jer sve je to samo život. Odaberala sam biti sretna, ma koliko puta mislila da ću umrijeti od tuge i boli, ipak sretni smo ili tužni onoliko koliko dozvolimo sebi da budemo.


Dečaci Pavlove ulice

  • Književni rod: epika
Književna vrsta: roman

Autor: Ferenc Molnar

Tema: Kako su dečaci Pavlove ulice provodili svoje nemirno dečaštvo u ratnim igrama, kopirajući starije, kao i junake iz pročitanih avanturističkih romana.
Ideja (poruka): Ovde bi mogla da se kaže ona narodna: Boj ne bije svijetlo oružje, već boj bije srce u junaka. Odnosno, čovek se ne meri pedljom nego delima koja čini. Ili: fizički slabije od sebe ne treba da maltretiramo i da ih ponižavamo; pravo jačeg vlada među životinjama, a ne važi za ljude. Treba biti čovek.
Mesto i vreme radnje: Radnja se odvija u Budimpešti u Pavlovoj ulici krajem 19. veka.

  •  Fabula

Na početku romana pisac nas uvodi u atmosferu dečaka podeljenih u dve "ratničke" grupe. Povod za sukob je u zapleni klikera dečaku iz Pavlove ulice (Nemečeku) od braće Pastora iz druge "ratničke" grupe.
(Vidi na sledećem video-snimku!↓)
Prilično dosadan čas hemije remeti iznenadni zvuk muzike. Bila je to nekakva vesela mađarska melodija koja je na verglu dobila ritam marša. Dečji pogledi su sa eksperimenta (zelenog plamena u Bunzenovoj lampi) odlutali kroz otvoren prozoru, tražeći izvor muzike.
Uzalud je profesor naredio da se zatvori prozor, dečaci su se krišom dopisivali. Bila je to poruka: "Posle podne u tri glavna skupština. Biranje predsednika na gradilištu. Obnarodovati". Kad se čas završio, deca su bila vesela, i njihovu razdraganost nije mogla pomutiti ni činjenica što je prodavac slatkiša tog dana podigao cenu.
Plac i drvara u Pavlovoj ulici mesto su centralnog događaja: "to je bio grad, šuma, stenovit brdski kraj, jednom rečju svakad ono za šta su ga toga dana proglasili". "Na gradilištu su svi bili oficiri, a samo Nemeček - redov".
Na skupštini dečaci Pavlove ulice su izabrali vođu: 11 glasova dobio je Janoš Boka, a tri - Deže Gereb. Tri dečaka iz Pavlove ulice odlaze na "teren" crvenih košulja, u Botaničku baštu i prodiru na njihovo ostrvo. Da bi to ostvarili, morali su da prođu kroz razne prepreke i opasnosti. Boki i Nemečeku najteže je bilo kad su među dečacima iz protivničke družine videli Gereba, u koga je Boka imao puno poverenja, a ovaj ga je izdao. U večernjoj tišini čuli su Gerebove reči: "Na gradilište se može ući sa dve strane...Najbolje će biti da se unapred dogovorimo kada ćete doći. Onda ću ja doći na gradilište poslednji i ostaviću otvorena mala vrata". Nemečeka svi dečaci su potcenjivali i smatrali plašljivim, nedovoljno zrelim za njihovo društvo. Međutim, taj mali plavi dečak je pokazao da je hrabar kad se sam našao među brojnim "crvenim košuljama". "Jest, Nemeček. Ja sam. I nemojte tragati ko je ukrao iz arsenala zastavu dečaka Pavlove ulice, ja sam je ukrao. Mogao sam ostati na drvetu dok svi ne odete... Ali kad je Gereb rekao da među nama nema nijednog koji je hrabar, mislio sam u sebi: Čekaj, pokazaću ja tebi da i među dečacima Pavlove ulice ima hrabrih, ako niko drugi, ono Nemeček, redov. Evo me...sad radite sa mnom šta hoćete, istucite me, otmite mi iz ruku barjak, jer ga drukčije neću dati... Ta ja sam sam, a vas je desetorica". Feri Ač, vođa "crvenih košulja", cenio je hrabrost Nemečeka i pozvao ga u svoju družinu, ali je mališa ponosno odbio. Onda je kažnjen tako što su ga zagnjurili u plitko jezero, a on je ćutke sve podneo iako je bio prehlađen. Ač je takođe naredio da i braća Pastor po kazni skoče u jezero. Pred odsudnu bitku  za odbranu gradilišta (domovine) družina Pavlove ulice ostala je bez jedinog svog redova, jer se plavokosi Nemeček razboleo. Uzrok Nemečekove bolest bio je nazeb, jer se triput okupao: jednom za domovinu, drugi put slučajno i treći put su ga primorali. U međuvremenu Gereb šalje pismo "komandantu  i generalu" Boki u kojem priznaje grešku za izdaju i moli za oproštaj i traži da se vrati u družinu kao običan redov i učestvuje u borbi za spas gradilišta. Boka i njegovi oficiri primaju Gereba, a Boka još naređuje da sa o Gerebovoj grešci ne govori. Dečaci obe ratničke družine prihvataju "objavu rata" a time i "pravila ratovanja". Neće biti tuče, biće upotrebljen samo peščane bombe, pravilno rvanje i borba kopljem. "Ko sa oba ramena dotakne zemlju, taj je pobeđen. Kopljem se nije smelo tući i bosti i dvojica ne mogu napasati jednoga". Opis rata u romanu je dosadno razvučen sa mnogo pojedinosti. Feri Ač je vojsku podelio u dve grupe: jedna, kojom je komandovao stariji Pastor, napala je gradilište iz Marijine ulice, a drugu je predvodio Ač. Ova je imala da sačeka ishod prve grupe. Bokina odbrana u Marijinoj ulici bila je vrlo uspešna: zarobio je svih šest "crvenih košulja". Kad se uverio da je izgubio bitku, Ač je u borbu ušao iz Pavlove ulice. Nastavljeno je bombardovanje peščanim bombama, ali je Feri Ač napredovao ka kolibi ne bi li oslobodio svoje zatočenike. Presudan momenat za ishod bitke bio je kad je pred Ača stao Nemeček, koji je za čitavu glavu bio niži od njega. "Jedno slabašno plavo dete je podiglo dve ruke  i uzviknulo: "Stoj"! Mali plavi bolesni dečak pojuri tada na Feri Ača i strahovitim naporom... iznenađenog vođu lepo i pravilno baci na zemlju. Zatim i on klonu preko njega, onesvešćen".

Veliku radost pobede dečacima Pavlove ulice pomutila je činjenica da se Nemeček smrtno razbole (zapaljenje pluća). Obilazili su ga drugovi iz družine, ali je u ponoć stigao i Feri Ač.

Zaboravio sam da vam kažem da je posle bitke Nemeček dobio čin kapetana. Koliku su ljubav dečaci osećali prema svom igralištu najbolje ilustruje jedna rečenica koju je na samrtničkoj postelji izrekao Nemeček. "Vetar je zatresao prozore  sobe u kojoj se, " u malom krevetu, mučio jedan mali kapetan u groznici...A kapetan, sa tužnim osmehom, jedva čujno, gotovo šapatom, reče: "Sa gradilišta duva. S dragog gradilišta duva". Ubrzo posle Nemečekove smrti, na gradilište su došli radnici da ga prekopaju: napraviće podrume, temelje, kuće.

  • Razgovor o romanu

1. Da se podsetimo: Kako se zovu vođe ratničkih družina?
Feri Ač je vođa družine koja je nosilacrvene košulje, a Janoš Boka je na čelu "ratnika" sa zeleno- crvenimkošuljama.
2. Kojom slikom počinje roman?
Atmosferom dosađivanja na času hemije.
3. Zašto su učenici psihički odsutni sa časa?
Sa ulice je dopirao zvuk muzike. Bila je to nekakva vesela mađarka melodija koja je na verglu dobila ritam marša. Uz to dečaci su se krišom dopisivali o tome gde da se nađu posle časova.
4. Oko čega se stvara zaplet u romanu?
Braća Pastor iz suparničke družine oteli su klikere od Nemečeka, redova Bokine čete. To je povod za obračun.
5. Šta znači reč AJNŠTAND?
To je naročita reč peštanske dece kad neki jači dečko vidi slabijeg od sebe da se igra klikerima, pa hoće da ih uzme od njega, onda samo kaže ajnštand. Ta ružna nemačka reč znači da je jači dečak klikere proglasio za ratni plen, i da će upotrebiti silu ako se slabiji usprotivi.
6. Gde je mesto centralnog događaja?
Plac i drvara u Pavlovoj ulici.
7. Nemeček ima mnogo vrlina. Koju njegovu osobinu najviše ceniš?
8. Neki Nemečekovi postupci izazivaju divljenje i kod neprijatelja. Kad se to i kako dogodilo?

  • Glavni likovi:

Boka: "Imao je 14 godina i na licu mu je bilo malo tragova muževnosti. Ali čim bi otvorio usta, dobio bi nekoliko godina. Glas mu je bio dubok, blag i ozbiljan...Retko je govorio gluposti. U manje svađe nije se mešao". Među dečacima Pavlove ulice veoma je omiljen. Ulivao im je poverenje i bio im je u svemu pravi vođa: mudar, smiren, ozbiljan i pronicljiv. Feri Ač: Za njega pisac veli: "Bio je tako strašan... bio je jak dečak i neverovatno hrabar. Ali je u očima imao nešto milo i simpatično, nešto čega nije bilo u očima Pastora". Bio je pravedan i strog i prema svojim. Umeo je da bude i osećajan kad se Nemeček razboleo, Feri je poslao svoje dečake da ga posete. Erne Nemeček: Na početku romana za njega pisac kaže da ni za koga nije značio ništa. Bio je mršav slabašan dečak. U vojsci dečaka Pavlove ulice - jedini redov. Svi su mu mogli da naređuju, a on da sve sluša i izvršava naređenja. Iako fizički slabašan, nejak, Nemeček je pokazivao mnoge druge osobine po kojima je postao poštovan u obe družine. Njegova hrabrost, kad je svojom voljom otišao u Botaničku baštu da uhodi crvene košulje, njegovo prkosno držanje pred Feri Ačom i neizmerna odanost družini Pavlove ulice. Jedina je tragična ličnost ovog romana. Jedino se za njega dečja igra završila sa najtežim posledicama. Od nazeba se razboleo. Na samrtničkoj postelji on je u mislima uz svoje drugove , na svome gradilištu. Veoma su potresne slike kako dečaci , na kraju, žale svog hrabrog malog drugara, koji je za svoju družinu učinio više od ostalih. Njegov topao lik dominira u nizu veoma lepih likova u romanu.

  • Negativci:


Braća Pastor: Najmanje dečačke topline ima u likovima braće Pastor. Uvek su skloni nasilju, naročito prema malim i nejakim dečacima. Pisac za njih veli: "Oni su uvek išli opuštene glave, mrko i namrgođeno su gledali, bili su crni, suncem opaljeni momci i još ih niko nikad nije video da se smeju. Njih se valjalo bojati".Gereb: Bio je razmaženo gospodsko dete i Bokin najbolji drug. Sujetan je i žudi za vođstvom. Postao je zavidan na Boku kad su ovoga dečaci izabrali za vođu. Da bi napakostio, Gereb je napustio dečake Pavlove ulice i prešao na stranu "crvenih košulja". Ovaj dečak se pokazao slabićem već na prvoj probi i njega preziru i raniji njegovi drugovi i dečaci kojima se pridružio kao izdajnik. Na kraju moli Boku da ga vrati u družinu, makar bio i običan vojnik. Boka u stilu pravog viteza oprašta mu izdaju, još i drugovima naređuje da o tome ne pričaju. Bokina družina je imala crveno-zelenekape, a ratnici Feri Ača crvenekošulje. U borbi oni se među sobom oslovljavaju sa: gospodine komandante, poručniče... da, razumem, izvršavam, zapovedajte, imam li čast da govorim sa gospodinom komandantom, a razgovori se vode u stavu "mirno".Ovakav način ophođenja dečaci su "snimili" iz gledanih ratničkih i avanturističkih filmova o "divljem zapadu" i  iz pročitanih romana koji raspaljuju dečju maštu. Setite se Toma Sojera, on se jednom bio "odmetnuo" u gusare.

:) Ponovo pisemoo ♥

Drago mi je sto je moj blog uspeo da pomogne mnogoj deci...Ali mi je i jako zao sto nisam ulazila duze vreme da vam napisem sve lektire koje ste zeljeli...Stvarno mi je zao i ovom prilikom vam se izvinjavamm ♥
Ako imaa neka lektira koju vam mogu napisati ili neki sastav koji vam mogu sastaviti samo recite bice mi jako drago da vam pomognemm ♥ 

среда, 12. децембар 2012.

ШАШАВА ПЕСМА – Mрослав Антић


             ШАШАВА ПЕСМА –                                                                Mрослав Антић

Да ли ова песма представља твој први сусрет са песмама Мирослава Антића? Још много ћеш се пута срести са њим до осмог разреда. Да почнемо :)

_____________________________________________________
Мама ми каже: шашаво моје,
шта се то збива у твојој глави?
У њој дечаци, кажем, постоје,
дечаци смеђи, црни и плави.
Мама ми каже: шашаво моје,
зар могу тамо сви да се сложе?
Ја мами кажем: кад већ постоје,
нек ту и стоје – шта се може!
Мама ми каже: пусти приче,
– збијени тако на шта личе?
Ја руком махнем
и уздахнем.
Сви они личе, сви много личе
на нешто лепо као из приче,
На све што чекам. На све што хоћу.
Личе на немир. И на самоћу.
Мама ми каже: шашаво моје,
па они, значи, не постоје.
Постоје, кажем, као на јави
дечаци смеђи, црни и плави.
Шта да се ради, мама вели.
Ја кажем: ништа, већ да се жели
да никад чекање не избледи.
Мама ме пита: а да л’ то вреди?
А ја се смешкам: видећеш – вреди!
_____________________________________________________

Шта мислиш о овој његовој песми?

 _____________________________________________________
Овај песник је рођен 1932. године у селу Мокрину код Новог Сада, у Банату. Знаш ли по чему је познат Мокрин? У родном селу завршио је основну школу. Гимназију је похађао у Кикинди и Панчеву, а студирао је у Новом Саду, где је касније и живео. Сам песник је говорио да је ово његова биографија.
„У ствари, ја свима кажем да праву биографију, онакву какву бих желео, још немам, и поред толико књига које сам написао, слика које сам излагао, филмова које сам снимио, драмских текстова, репортажа у новинама… Сваког јутра пожелим да почнем једну одличну биографију, која би послужила, ако бар ником другом, бар ђацима у школи, јер они, нажалост, морају да уче и живот писаца”.
Даље и себи каже:
„Ја бих био најгори ђак јер ни свој живот нисам научио. А радио сам свашта. Био зидарски помоћник, физички радник у пивари, морнар, позоришни редитељ, бавио се водоводом и канализацијом, радио на компресорима, обрађивао дрво – умем да направим кров, глумио у једном луткарском позоришту, чак и правио лутке, водио телевизијске емисије, био конферансије. Имам и неке награде и признања: две „Невенове”, једну  за животно дело у поезији за децу, Горанову награду, награду Стеријиног позорја, Златну арену за филмски сценарио, Награду ослобођења Војводине, Седмојулску награду Србије. Носилац сам ордена заслуге за народ. Неко би од тога могао да напише безброј страница”.
Мирослав Антић је наш познати песник, драматичар, сликар, сценариста и редитељ, али и наш највећи песник првих љубави. Творац је дечје љубавне поезије, а итекако је позната његова збирка песама „Плави чуперак”. Објавио је тридесетак збирки песама, углавном за младе. Познате његове збирке су: „Насмејани свет”, „Шашава књига”, „Гарави сокак”, „Оловка пише срцем”, „Ходајући на рукама” и друге.
Умро је 1986.
_____________________________________________________
У овој песми је мало речи које ти нису познате, сигурна сам у то. За сваки случај ево неколико њих:
  • ШАШАВ – будаласт, луцкаст
  • СЛОЖИТИ СЕ – у песми, стати, сместити се
  • ЈАВА – стварност
Књижевни род: лирика / лирска поезија
Књижевна врста: дечја љубавна песма
Тема ове песме су шашава осећања једне девојчице настала због заљубљености.
Идеја песме је песникова жеља да разјасни најмлађим читаоцима узбуркана дечја осећања и уопште дубину дечјег света, али уједно и да подсети старије на то.
Поруке песме су:
  • Вечита жеља свих треба да буде да чекање никада не избледи.
  • Што маштовитији човек, то богатији живот.
  • Неке тајне су најлепше кад остану дубоко у нама.
  • Родитељи су детету најбољи пријатељи.

_____________________________________________________
Јасно је да је главни књижевни јунак – девојчица. А та девојчица је и лирски субјекат у овој песми. Обрати пажњу: песник и лирски субјекат у овој песми нису једна особа!
_____________________________________________________
Што се тиче ЈЕЗИЧКО-СТИЛСКЕ АНАЛИЗЕ, ова песма нема баш много стилских фигура:
  • МЕТАФОРАИНВЕРЗИЈААПОСТРОФА – „шашаво моје”
  • ЕПИТЕТИ: смеђи, црни, плави; уједно и НАБРАЈАЊЕ
На овом конкретном примеру лако се могу препознати нека од обележја лирске песме:
  • мелодичност (музикалност)
  • осећајност (емоционалност)
  • сажетост израза
  • сликовитост
  • субјективност
Што се тиче версификације, песма има дванаест строфа. Реч је о десет ДИСТИХА, док је шеста строфа катрен, а десета строфа има само један стих. Смењују се стихови од четири до десет слогова, а рима је укрштена. Не заборави да мајка и ћерка разговарају, а већ знаш који је то начин изражавања :)
_____________________________________________________
Јован Дучић о љубави у делу „Благо цара Радована”:
„Љубав је главни извор инспирације и акције песникове, јер је љубав и главни мотив његовог живота. /…/ Љубав је осећање које је резултат свих других осећања, збир свих могућности човекових, највиших и најчистијих. /…/ Љубав све испуни и све замени. /…/ Љубав је великодушна, и само стога људи кажу да је слепа. Она никад није слепа да не би видела нечије недостатке и некоје препоне; али је племенита и душевна, јер ипак све сматра мањим од љубави. Љубав је, као и владалац, највиша кад највећма прашта. /…/ Права љубав је један цео низ великих случајева, чак и у животу обичног малог човека”.
Готово да нема особе која није писала о љубави. Посебно су упечатљиве мисли о љубави. Ево неколико њих:
  • Исидора Секулић: Све укупно што човек ради само је припрема за љубав.
  • Рабиндранат Тагоре: Свете, кад умрем, сачувај у својој тишини само једну реч за мене: „Волео сам”.
  • Иво Андрић: Оно што је најлепше на искреној и дубокој љубави на којој је све лепо, то је да у односу према ономе кога волимо ниједна наша мана не долази до израза. Много шта што је зло у нама ишчезава, а оно што је добро устостручи се.
  • Душан Радовић: Тако је мало љубави међу људима. Ко уме да воли, не би требало ништа друго да ради.
  • Добрица Ћосић: У људском животу ништа није неизвесније од љубави.

ПЕСМА О ПЕСМИ – Јован Јовановић Змај-5.razred-


Јован Јовановић Змај је твој стари знанац.
Рођен је у Новом Саду 24. 11. 1833, а умро је у Сремској Каменици 3.6.1904. године.
Сећаш се његове куће? Верујем да се и сада сећаш речи о његовој породичној трагедији :) О детаљима ћемо причати на часу.
Битно је да знаш да је Јован Јовановић Змај један од најзначајнијих српских песника и да његова дела припадају књижевном правцу који се зове РОМАНТИЗАМ.
О његовом књижевном раду нисмо причали много, али се сигурно сећаш песме „Ала је леп овај свет”. Реч је о веселој песми. Према теорији књижевности реч је о дитирамбу.
Помињали смо песме „Мали коњаник”, „Таши, таши” и „Зека, зека из јендека”. Ако желиш, поред ових, прочитај и друге Змајеве песме:
ЗАНИМЉИВОСТИ
  • Сремска Каменица је у Змајево време припадалаХабзбуршкој монархији.
  • Сремска Каменица се некада звала Змајева Каменица. Разлог сигурно знаш :)
  • У Сремској Каменици је упознао своју будућу жену – Ружу Личанин.
  • Познате су му збирке „Ђулићи” и „Ђулићи увеоци”. Ђул значи ружа. Реч је о турцизму.
  • Постојала је новчаница од петсто милијарди динара са ликом Јована Јовановића Змаја.
  • Постојала је и поштанска марка са ликом Јована Јовановића Змаја.
  • У Змајеву част, и данас постоје „Змајева награда” и „Змајеве дечије игре”.
Ако желиш, прочитај целу песму. Ако не желиш, сасвим је довољно да се упознаш са садржајем одломка :)
Какви су ти утисци? Које је осећања пробудила ова песма у теби? Шта ти је у њој посебно занимљиво?

МАЊЕ ПОЗНАТЕ И НЕПОЗНАТЕ РЕЧИ

  • БЛАЖИТИ - ублажити, олакшати муку
  • КЛОНУТИ – изгубити снагу, занемоћати
  • СНАЖИТИ – ојачати, оснажити, дати веру и снагу
  • ДРУКЧЕ – другачије, друкчије
  • МЕЛЕМ – лек
  • СКРОТИТ’ – укротити, обуздати
  • БОГОДАНА – богом дана; од бога дата; изванредна
  • ТАКА – таква
  • МИРИ – мирише (архаизам)
  • ЊИЈА – њише (архаизам)
  • СКВРНУТИ – оскрнавити, унизити, понижавати
Књижевни род: лирика / лирска поезија
Књижевна врста: лирска ауторска песма; мисаона (рефлексивна) песма
Мисаона (рефлексивна) песма – лирска песма у којој песник износи своја осећања (рефлексије) (мисли) поводом мисли о свету и животу које га заокупљају (о љубави, слободи, пријатељству и слично).
Тема ове песме је сама песма и њена вредност за сваког човека.
Идеја песме је песникова жеља да се захвали песми за све добро које је подарила човеку и народу.
Поруке песме су:
  • Песма нас је одржала, њојзи хвала!
  • Песма блажи и снажи. Ори се тамо „где су људи добре ћуди” и стиже тамо „где утехе нема друге”.
  • У песми љубав влада, цветак вере, мелем нада.
  • У песми нема мржње; негујмо је јер је – света, чиста као звезда, богодана племенита, обасјана, истинита.
  • Песма мора потећи из срца јер је светиња.
  • Песма духовно испуњава човека, прати га свуда, у свакој ситуацији.
  • Песма је очувала појединца и народ и захваљујући њој побеђена су многа зла.
Сети се шта је ВЕРСИФИКАЦИЈА.

ЈЕЗИЧКО-СТИЛСКА АНАЛИЗА ПЕСМЕ

  • ЕПИТЕТИ: мајско (цвеће), љута (тигра), пуста (игра), здрава (срца)
  • ИНВЕРЗИЈА: цвеће мајско, срца здрава
  • ПЕРСОНИФИКАЦИЈА: песма збори, љубав влада.
  • ПОРЕЂЕЊЕ: песма је чиста… баш к’о звезда, у висини / што се блиста.
Сети се како се дели књижевност према облику, а онда размисли о улози поезије и њеном утицају на читаоце/слушаоце.
Неке разлике између поезије и прозе: